Slikar velike raznolikosti

Vojislav Stanić je rođen u Podgorici, u Crnoj Gori, 1924. godine. U svojoj zemlji i ex-Jugoslaviji već dugi niz godina smatra se jednim od vodećih slikara

Stanić je slikar velike raznolikosti. U svojim ranim djelima, doima se skoro kao staromodni slikar, koji je pozajmio šaroliku gomilu crteža iz cijele istorije slikarstva. On češće slika nadrealistički, sa ambivalentnom vezanošću za Magrita i druge ekscentrične slikare od Boša da Miroa. On je figurativni slikar koji, što se tiče konstrukcije i crteža, posjeduje vještinu starih majstora i rijetko se zadovoljava jednostavnim, neironičnim prikazivanjem realnosti. Neko bi ga mogao nazvati primitivnim slikarom, sklonim hirovitim ali dirljivim prikazima običnog života običnih ljudi malog grada u kome živi i njegove okoline. Iako u Stanićevom slikarstvu nema ničeg ni nalik na linearnu ili predvidljivu naraciju, ipak se na momente kod njega vide nagoveštaji očigledno bliskog i uobičajenog pejzaža. Ljudi su uhvaćeni u trenutku kada igraju igre, gledaju televiziju, u raznim pozama pri rekreaciji, u molitvi ili kada se zabavljaju. Ljubavnici se letimice vide ili posmatraju kroz otvorene prozore, u parkovima, a često i na rubu nekog većeg prizora ili javnog događaja. Duh slika karakteriše optimizam, čak i veselost. Latentno mračne ili ozbiljne stvari prikazane su kao slučajne, kao nešto što je povremena noćna mora, ali mora koja će proći.

Ono što komplikuje Stanićeve prikaze običnih stvari jeste stalno prisutni element fantastičnosti. Iznad poznate ulice u ljetnje doba, jedan čovjek mirno prelazi preko konopca, onako uzgred zategnutog između dvije zgrade. Ljudi koji se kreću pločnikom gradske ulice nailaze na prolaznike koji imaju maske na licu ili nose slike. Naga žena stoji na jednom prstu, lebdeći iznad automobila. Čovjek u radnoj vojnoj odjeći sa kukuljicom sa prorezima za oči na glavi dominantna je figura unutar tobožnje slikarske galerije, tako da se stiče utisak da bi nekoliko soba koje postoje u galeriji mogle da budu odaje za mučenje.

Na ovim raznolikim slikama prepliće se zemaljsko i blago fantastično, kao da i ne postoji kategorija različitosti, koja ih razdvaja. Nevjerovatno je isto toliko dio običnog univerzuma, koliko i lik starca koji drijema u svojoj stolici dok šolja kafe mirno lebdi nad njim. Simbolični predmeti posjeduju snagu nevažnih stvari, a čak i neki efemerni detalj - prazna kutija, zalutali komad odjeće, ili ulična lampa - mogu se i te kako ukrasiti dahom čudesnog.

U stvari, Stanić je u istoj mjeri blizak običnim, koliko i čudesnim stvarima, tako da je za vrijeme rata u Bosni erupcija političkih tema u njegovim djelima, bila u isto vrijeme i izuzetna i zastrašujuća. Naravno da ne treba da bude čudno što je jedan jugoslovenski umjetnik (čak iako je, budući da živi u Crnoj Gori, izbjegao borbu i krvoproliće u Sarajevu, Srebrenici i na Kosovu) najzad osjetio da je politika, ma koliko on to ne želio, ušla u njegov život, a samim tim, neminovno, i u njegova djela. Međutim, kada je devedesetih godina u njegovoj zemlji počeo rat, Stanić je već imao skoro 70 godina. Do tada je živio u jedno relativno mirno doba komunističke Jugoslavije, praktično cio svoj zreli život, a ako je i bi svjestan - a morao je biti - da uvijek i svuda postoji politika, on je isto tako morao biti svjestan da je u njegovoj zemlji mir dragocjen, nesiguran dar, dok je želja za igrom i zadovoljstvom bila moguća samo zato što je neprestana borba za vlašću u njegovom društvu, srećom, uglavnom bila držana van pogleda javnosti. Kada su se u Bosni rasplamsala neprijateljstva i kada je prijeteće nasilje, čak i u relativno zabačenom kraju Crne Gore, postalo neminovno, Stanić je osjetio - kako pretpostavljamo iz njegovih slika - da će njegova djela na neki način zabilježiti ono što se dešava.

Začudo, mnoga platna koja je Stanić uradio 90-ih godina ne odaju očekivane znake straha i borbe. Izgleda da se Stanić svom snagom suprotstavio porivu i osjećanju odgovornosti da slika scene rata i da svoje slike koristi u svrhu militantnog izraza solidarnosti sa žrtvama terora ili disidentstva. Tamo gdje bi dozvolio da se politika umješa u njegova djela, on je to očigledno činio nerado, nepovjerljivo i posredno. Gledao je užasan prizor kako se odvija pred njim, očima naivnog koji se susreće sa nečim što ne razumije u potpunosti, nečim strašnim, možda i prijetećim, ali ipak nečim što ne treba posmatrati iz velike blizine, da ne bi izgledalo veće nego što jeste, barem ne na duži rok. Postoji nešto uzbudljivo humano i skromno u vezi sa opsegom i tretiranjem političkog upliva kod Stanića. Ma koliko zastrašujuće izgledale njegove doslovne oznake, političko kod Stanića, čak i kada nosi uniformu i kalšnjikov, samo je dio prepoznatljivog ljudskog pejzaža, sa likovima koji odbijaju da se u potpunosti podrede nasilnom i nehumanom.