Uranjanje u Stanićev svijet

Ponekad izgleda kao da priča škodi slikarstvu, i da ono ima sopstvenu misiju. Međutim, čitava istorija umjetnosti svojim primjerima opovrgava takvo mišljenje. Tim primjerima, bez sumnje, pripada i stvaralaštvo Voja Stanića, maestra iz Crne Gore, majstora fantastičnih i zanosnih sižea. Kroz prozor ateljea, koji se nalazi u njegovoj kući u Herceg Novom, pruža se predivn pogled na rivu i more. Pored prozora je dogled, kroz koji se mogu posmatrati daleki beskrajni prostori. Obližnje i udaljeno tu se sjedinjuju u jednu jedinstvenu sliku.

Svi zidovi u ovoj kući prekriveni su slikama domaćina. Stanić, koji je već prešao osamdesetu, predano nastavlja svoj rad, stvarajući neponovljive "priče", svojevrsne "pripovijesti" epske prirode. Uprkos tome što su dimenzije njegovih slika, uglavnom, relativno male. Ali, stvar nije u njihovim dimenzijama. Uranjajući u Stanićev svijet zaboravljaš na sve.

Toliko je zanimljivo, toliko zavodljivo.

Gledajući Stanićeve slike, shvataš da ima jedan grad, grad sa predgrađima. Grad provincijski, ali ne i tih, grad koji nije uspavan, već vrlo živ. I zabavan. Grad, koji se ne može pronaći na mapi, jer ga je stvorila moć fantazije Voja Stanića. On postoji na svoj način, ali na kojem izmišljenom prostoru, teško je reći. Čas se smanjuje, čas uvećava, i čini se da nema stalnog uporišta na zemlji, nego sa svojim stanovnicima i njihovim gostima putuje, uglavnom duž morske obale. Iako je ponekad očigledno da ima i asocijacija na pojedine građevine i arheološke spomenike. Javljaju se i reminiscencije na pejzaže Beograda i Rima, koji, mada egzistiraju odvojeno, ipak ulaze u jedan uslovni umjetničko-geografski pojam, u svijet Stanića. Tu se organski sjedinjuju i opažanja o gradu, u kome maestro i danas živi.

Primjećuje se da taj realno-izmišljeni grad najčešće teži moru (i sam umjetnik živi pored mora). Sa njegovih ulica i rive vide se daleka ostrva, u uvalama su brodovi, poneko lovi ribu. Tu su plaže i kupališta, a čovjek koji čita novine, sjedeći u sobi, može i da ne primjeti da mu je samo more došlo u goste, ulivajući se kroz otvorena vrata u sobu. More je prisutno, ali nije glavni junak slike, jer, naravno da nije stvar u marinama. Teško da morske strasti, svakojake bure i brodolomi mogu da inspirišu umjetnika (ima izuzetaka, ali oni su rjetki i samom svojom izuzetnošću dokazuju da je za umjetnika more pozadina). Mada, pričekajte, prije će biti da je ipak oznaka određenog naseljenog mjesta, pored koga se jedino i mogu dešavati razni čudnovati događaji. More je mirno, a burni život ključa na obali, u kućama i na ulicama.

Zime nema, vrijeme je uvijek predivno. Nameće nam se samo jedan zimski pejzaž u Stanićevom stvaralaštvu, pa i on je vezan za sjećanja na djetinjstvo. Dakle, ponavljamo, vrijeme je prelijepo. Umjetniku je drag lik južnog grada, kada vrijeme ne mijenja raspoloženje, koje je ovdje za čudo ravno, i postoje samo jutro, dan, veče i noć. Kalendar ovdje nije bitan, nego smjena dana i noći. Veliki ciklični obrt sveden je na 24 časa. Mada se grandioznost Božije zamisli osjeća i na takvom, relativno hronološki malom odsječku: ponavljanje i jeste karakteristična komponenta Vječnosti, I uprkos tome, monotonije nema, pa nema.

Evo u čemu je stvar: svakoj minuti Bivstvovanja jedinstvenost daje neobičan život stanovnika grada i njegove okoline. Tamošnjim žiteljima dešavaju se najrazličitiji doživljaji, koji i čine glavni sadržaj maestrovih slika. Najčešće danju. Tada se bolje vidi, a ovdje ima šta da se pogleda.

Grad je nadrealan, apsurdan, mada na svoj način drag, uredan i privlačan. Teško je reći, bi li valjalo tamo živjeti, to može biti dosta opasno zanimanje. Ali uvjek je interesantno pogledati očima Stanića.

Mnogima se činilo da je nadrealizam odavno dio prošlosti, no nije tako. Možda ga više nema kao škole koja se formirala 20-ih godina 19. vijeka, ali tradicija je živa, likovi besmrtni, a ideje i dalje primamljive. Indikativno je to, da se umjetnik rodio upravo 1924. godine, kada je nastao Prvi manifest nadrealizma. Simboličan je podatak da se datum rođenja podudara sa važnim datumom u svjetskoj istoriji umjetnosti. Lukavstvo istorije i jeste u tome, da kockajući se svojim obilježenim kartama, otvarajući čudnovate pasijanse, zavolimo svakakve, na prvi pogled tajanstvene podudarnosti, i zatim čitavog života razmišljamo zašto je tako ispalo. Očigledno je da nema slučajnosti. Ni u životu, ni u umjetnosti.

Sve je predodređeno.
U svakoj spletki nazire se viša zamisao ...

Govoreći o nadrealnosti gradića pored mora, ne treba gubiti iz vida različite zabavne događaje čiji su akteri lokalni stanovnici, čiju fizičku i moralnu čvrstinu iskušava sudbina. Treba imati na umu da u slikama umjetnika ima mnogo, i prikrivenih, i otvorenih aluzija na djela umjetnika poput Đorđa de Kirika, Karla Kara, Pabla Pikasa, Salvadora Dalija, Marsela Dišana, Rene Magrita, Pola Delvoa, Baltisa i drugih, koji su osnovali novu fantastičnu umjetnost XX stoljeća, umjetnost snova, halucinacija i apsurda. Eksperimenta, na kraju krajeva. Sudara vječnog (more) i prolaznog (ljudski postupci).

Stanić je dosta toga definisao time što je svoj teatar apsurda postavio na scenu zamišljenog provincijskog grada pored mora. Kao i njegovi učitelji, umjetnici fantastičnog, prema čijem se stvaralaštvu u izvesnoj mjeri upravljao, kada je odlučio da ostavi vajarstvo, profesiju za koju se školovao, i okrenuo se slikarstvu, maestro koristi niz metoda, svojstvenih umjetnicima, u čiji red svrstavamo i njega. Ako je kao vajar Stanić imao dobru profesionalnu pripremu, slikarstvo je izučavao samostalno. Možda je zbog toga postao tako slobodan, originalan i nezavisan.

Istorija slikarstva nam nudi velik broj primjera stvaralaštva niza velikih slikara, koji umjetničke vještine nisu sticali u ateljeima proslavljenih majstora, pažljivim odnosom prema okolnom svijetu i prema onim primjerima umjetnosti koji su im bili bliži po duhu. Njihova "škola" je u samostalnoj procjeni viđenog, u ličnom pristupu istoriji umjetnosti. To, po pravilu, mnogo znači...

Bez sumnje, za Stanića je važna tradicija naivne umjetnosti, koja je nekada cvjetala u zemlji koja, na žalost, kao cjelina više ne postoji (mislimo na proslavljene "jugoslovenske naivce" koji su slikali na staklu). "Naivci" su uvjek, počevši od carinika Anrija Rusoa pratili put velike avangardne umjetnosti. Sjetimo se prijateljstva pomenutog Rusoa i Pikasa. Oni nisu samo pratili, već su i ulazili u umjetničko tkanje mnogih samostalnih djela. Primjesa nove naive tu je obavezna poput dobrog začina u kvalitetnom i obilnom jelu. To je onaj prstohvat soli i papra koji zamišljeno jelo pretvara u svojevrsno remek-djelo.

Od značaja je i njegovo poznavanje srednjevjekovne umjetnosti. Stanićev kolorit je na svoj način freskovan. Boje su lokalne, ali nisu šarene. Slika uvijek ima zajedničku kolorističku gamu. Ona je, između ostalog, lijepa... Mami svojom naivnošću, ali onom propaćenom, doživljenom, promišljenom. U njoj je snaga, kroz nju struji duša. Treba naglasiti da je maestro nadareni kolorista. Njegov rukopis je prepoznatljiv. Krajnje individualistički.

Ovakvo slikarstvo namjerno nije teksturno, jer ovdje se ne radi o ljepoti nanošenja poteza četkica na platno. Naprotiv, slikanje je glatko, jer je veoma važno da se gledaocu omogući da pažljivije uoči ono što se dešava, a tu je bitan svaki, brižno zamišljen detalj. Svaka halucinacija je uzbudljiva kada liči na javu. Snovi su strašniji što su više istinoliki i što više liče na život. Tako su pisali i Dali, i Magrit. Tako pišu oni koji cijene ideju opsesivne iluzije izmišljenog, koje liči na istinu, u kojoj se izmišljeno i viđeno slivaju u jedno. U nešto očaravajuće, magično, ubjedljivo.

Ljepota premaza mogla bi odvući pažnju od suštine, od pokušaja da se pronikne u tajne svijeta, tako realnog, i tako apsurdnog. Osim toga, ravne teksture daju osjećaj nečeg što nije rukom stvoreno, osjećaj ogledala koje je usmjereno u svijet s one strane ogledala.

Treba obratiti pažnju na specifični razvoj prostora slike, na nametljivu perspektivnost, određenog metafizičkog karaktera, na interesovanje majstora za spajanje svih formi, koje, kao kod Boša ili istočnih slikara formiraju iz mnoštva djelića određenu jedinstvenu kompozicijsku cjelinu.

Najzad, kada se ne prikazuju gradske panorame, već se radnja dešava u enterijerima, primjetno je koliko je bitan motiv otvorenih vrata i prozora, koliko često se koristi motiv prelaska iz jedne prostorije u drugu. Poput iskusnog režisera u pozorištu, Stanić postavlja dekoracije koje su mu neophodne, u kojima postavlja svoje predstave. Ovdje se javlja momenat izvjesne scenografičnosti, ispoljen je elemenat igre. Apsurdne igre stanovnika izmišljenog grada, u kojoj je tajanstveni, ali mudri i lukavi lutkar sam umjetnik.

Ako ne skraćuje razdaljine do objekata svog slikanja, majstor voli da pogleda malo odozgo, gotovo otuđeno. Oštrim pogledom slobodne ptice, koja jedri na visini, umjetnik primjećuje sve što je zanimljivo i neočekivno. Zapravo, on je posmatrač. I gledalac to postaje dok ga slijedi.